Srpko Leštarić rođen je 29. aprila 1949. u selu Vrelu kod Uba (Valjevo), od oca Aleksandra i majke Tomke, rođene Sokić. Pradedovska kuća bila je tada bukvalno krcata knjigama prevučenim iz Beograda početkom nemačke okupacije 1941. Maelström prevodilaštva uvukao ga je u sebe posle šestog osnovne: umesto da se s drugovima vere po drveću, skida svračija jaja i peca u Tamnavi (lopta ga nikada nije privlačila, osim kao geometrijski oblik u prostoru – on nju ni toliko), pola leta je proveo uronivši u Dositeja – Život i priključenija i Pismo Haralampiju. Čitanje izdanja iz 1892, na originalnom Dositejevom jeziku, nije bilo samo uzdah divljenja pred lutalačkim duhom velikog prosvetitelja nego i čin posvećenja u misterije transformacija unutar bića slovenskih jezika. U slavu tog ushićenja, posle svršene gimnazije u Obrenovcu 1966, kao student političkih nauka i orijentalistike, proputovaće početkom sedamdesetih Evropu i Bliski istok autostopom i peške, izdržavajući se usputnim radom i igranjem šaha.
Kao suprevodilac s Hirojasom Hondom iz Jokohame (s kojim će ga potom vezivati kumstvo, produženo i među decom), u to vreme potpisuje prve srpske književne prevode s japanskog, studira japanski kod profesora Dejana Razića i dobija japansku stipendiju koja ga čeka dve godine. U međuvremenu se ženi prelepom i plemenitom Gordanom Stanaćević (1951–2009), kojoj će imati da zahvali za sve osim onoga što je dobio rođenjem. Osetivši da su japanski i arapski jezik i te dve kulture dva prekrupna zalogaja, umesto u Japan, odlazi 1974. sa suprugom i kćerkom Aleksandrom (1973), o sopstvenom argatskom dinaru, na godinu dana u Alep (Sirija) i završava studije arapskog. U Tripoliju (Libija) 1977. rađaju i sina Vrsana, danas takođe beogradskog arabistu. Oboje ove sjajne dece, koja su godine detinjstva provela uz roditelje u Bagdadu i takođe zavolela arapski svet, i sav svet, danas imaju svoju krasnu decu – Sofiju (1996), Vanju (2008) i Dušana (2011).
Preveo je, zasad, preko dvadeset pet zbirki kratkih priča i romana sa savremenog arapskog književnog jezika, Nefzavijev Mirisni vrt, erotološki priručnik iz 15. veka i, možda najvažnije, sedam knjiga izvornih narodnih priča s istočnoarapskih dijalekata – više od ma kog drugog arabiste do danas. Sve knjige opremljene su izdašnim kritičkim aparatom i sve su u preporučenoj literaturi na beogradskoj arabistici. Na arapski je preveo nekoliko stručnih monografija i više kratkih priča, mahom srpskih pisaca. Po porudžbini američkog časopisa ATA Chronicle napisao je traduktološki esej The Language and Translation of Arab Folktales koji je uvršten u standardnu literaturu arabističkih katedri na više svetskih univerziteta. Mala antologija 12 nemogućih, koju čine priče buntovnih, zabranjivanih i osuđivanih arapskih pisaca, prevedena mu je na engleski (prevod: Edward Alexander) pod naslovom Twelve Impossibles po porudžbini European Cultural Foundation, Amsterdam.
Nasušni hleb više ne zarađuje kao poslovni prevodilac – od 2014. je u zasluženoj penziji, pošto je blizu četrdeset godina (poslednje trideset tri u J.P. Jugoimport-SDPR) prevodio pravnicima i inženjerima, betonircima i asfalterima, generalima i admiralima, ministrima i šefovima država i vlada, ovčarima iz beduinskih čergi i petrolejskim magnatima, čuvenim muzičarima, opskurnim pesnicima, konjušarima i kamilarima od kojih turisti u Gizi, Petri i drugde gde je to još moguće, unajmljuju jahaće životinje za slikanje, a kao ovlašćeni sudski tumač i dalje prevodi srpskim i arapskim građanima i poslovnim ljudima po Srbiji, Evropi i diljem arapskog sveta: taze diplomcima, trgovcima i tzv. kontroverznim biznismenima, lopovima i prevarantima i njihovim žrtvama, pijanim vozačima i njihovim žrtvama, sudijama i advokatima i njihovim žrtvama, suđenim i nesuđenim ubicama i njihovim žrtvama, krijumčarima droge, prijateljima i prijateljicama noći, lekarima i bolesnicima, ženama i deci uhvaćenim u klopke sudbine i katkad prodatim u ropstvo i bog zna kome sve ne.