Biografija

Srpko_Lestaric

Srp­ko Le­šta­rić ro­đen je 29. aprila 1949. u se­lu Vre­lu kod Uba (Va­lje­vo), od oca Aleksandra i majke Tomke, rođene Sokić. Pradedovska kuća bila je tada bukvalno krcata knji­gama pre­vu­če­nim iz Be­o­gra­da po­čet­kom ne­mač­ke oku­pa­ci­je 1941. Maelström pre­vo­di­la­štva uvu­kao ga je u se­be po­sle šestog osnov­ne: ume­sto da se s dru­go­vi­ma ve­re po dr­ve­ću, ski­da svra­či­ja ja­ja i pe­ca u Tamnavi (lop­ta ga ni­ka­da ni­je pri­vla­či­la, osim kao ge­o­me­trij­ski ob­lik u pro­sto­ru – on nju ni to­li­ko), pola le­ta je pro­veo uro­niv­ši u Do­si­te­ja – Ži­vot i pri­klju­če­ni­ja i Pi­smo Ha­ra­lam­pi­ju. Či­ta­nje iz­da­nja iz 1892, na ori­gi­nal­nom Do­si­te­je­vom je­zi­ku, ni­je bi­lo sa­mo uz­dah di­vlje­nja pred lu­ta­lač­kim du­hom ve­li­kog pro­sve­ti­te­lja ne­go i čin po­sve­će­nja u mi­ste­ri­je tran­sfor­ma­ci­ja unu­tar bi­ća slo­ven­skih je­zi­ka. U sla­vu tog us­hi­će­nja, po­sle svr­še­ne gim­na­zi­je u Obre­nov­cu 1966, kao stu­dent po­li­tič­kih na­u­ka i ori­jen­ta­li­sti­ke, pro­pu­to­va­će po­čet­kom se­dam­de­se­tih Evro­pu i Bli­ski is­tok autosto­pom i pe­ške, iz­dr­ža­va­ju­ći se us­put­nim ra­dom i igra­njem ša­ha.

Kao su­pre­vo­di­lac s Hi­ro­ja­som Hon­dom iz Jo­ko­ha­me (s ko­jim će ga po­tom ve­zi­va­ti kum­stvo, pro­du­že­no i me­đu de­com), u to vreme pot­pi­su­je pr­ve srp­ske knji­žev­ne pre­vo­de s ja­pan­skog, stu­di­ra ja­pan­ski kod pro­fe­so­ra De­ja­na Ra­zi­ća i do­bi­ja ja­pan­sku sti­pen­di­ju ko­ja ga če­ka dve go­di­ne. U me­đu­vre­me­nu se že­ni pre­le­pom i ple­me­ni­tom Gor­da­nom Sta­na­će­vić (1951–2009), ko­joj će ima­ti da za­hva­li za sve osim ono­ga što je do­bio ro­đe­njem. Ose­tiv­ši da su ja­pan­ski i arap­ski je­zik i te dve kul­tu­re dva pre­krup­na za­lo­ga­ja, ume­sto u Ja­pan, od­la­zi 1974. sa su­pru­gom i kćer­kom Alek­san­drom (1973), o sop­stve­nom ar­gat­skom di­na­ru, na go­di­nu da­na u Alep (Si­ri­ja) i za­vr­ša­va stu­di­je arap­skog. U Tri­po­li­ju (Li­bi­ja) 1977. ra­đa­ju i si­na Vr­sa­na, da­nas ta­ko­đe be­o­grad­skog ara­bi­stu. Obo­je ove sjaj­ne de­ce, ko­ja su go­di­ne de­tinj­stva pro­ve­la uz ro­di­te­lje u Bag­da­du i ta­ko­đe za­vo­le­la arap­ski svet, i sav svet, da­nas ima­ju svo­ju kra­snu de­cu – So­fi­ju (1996), Va­nju (2008) i Du­ša­na (2011).

Preveo je, zasad, preko dvadeset pet zbirki kratkih priča i romana sa savremenog arapskog književnog jezika, Nefzavijev Mirisni vrt, erotološki priručnik iz 15. veka i, možda najvažnije, sedam knjiga izvornih narodnih priča s istočnoarapskih dijalekata – više od ma kog drugog arabiste do danas. Sve knjige opremljene su izdašnim kritičkim aparatom i sve su u preporučenoj literaturi na beogradskoj arabistici. Na arapski je preveo nekoliko stručnih monografija i više kratkih priča, mahom srpskih pisaca. Po porudžbini američkog časopisa ATA Chronicle napisao je traduktološki esej The Language and Translation of Arab Folktales koji je uvršten u standardnu literaturu arabističkih katedri na više svetskih univerziteta. Mala antologija 12 nemogućih, koju čine priče buntovnih, zabranjivanih i osuđivanih arapskih pisaca, prevedena mu je na engleski (prevod: Edward Alexander) pod naslovom Twelve Impossibles po porudžbini European Cultural Foundation, Amsterdam.

Nasušni hleb više ne zarađuje kao poslovni prevodilac – od 2014. je u zasluženoj penziji, pošto je blizu četrdeset godina (poslednje trideset tri u J.P. Jugoimport-SDPR) prevodio pravnicima i inženjerima, betonircima i asfalterima, generalima i admiralima, ministrima i šefovima država i vlada, ovčarima iz beduinskih čergi i petrolejskim magnatima, čuvenim muzičarima, opskurnim pesnicima, konjušarima i kamilarima od kojih turisti u Gizi, Petri i drugde gde je to još moguće, unajmljuju jahaće životinje za slikanje, a kao ovlašćeni sudski tumač i dalje prevodi srpskim i arapskim građanima i poslovnim ljudima po Srbiji, Evropi i diljem arapskog sveta: taze diplomcima, trgovcima i tzv. kontroverznim biznismenima, lopovima i prevarantima i njihovim žrtvama, pijanim vozačima i njihovim žrtvama, sudijama i advokatima i njihovim žrtvama, suđenim i nesuđenim ubicama i njihovim žrtvama, krijumčarima droge, prijateljima i prijateljicama noći, lekarima i bolesnicima, ženama i deci uhvaćenim u klopke sudbine i katkad prodatim u ropstvo i bog zna kome sve ne.